Mediasfera
Piše: Milica Cincar – Popović
Foto: Marija Ćalič
Maks Logan (Max Loughan) danas ima šesnaest godina. Kad je bio jedanaestogodišnjak, rukovodeći se radom Nikole Tesle, konstruisao je napravu koja daje besplatnu energiju (The Harvester), a njena izrada ga je koštala 15 dolara. Sa trinaest je zaključio da se Zemlja preselila u jedan od bezbrojnih paralelnih svemira, u kome ima mnogo sličnosti sa našim nekadašnjim Univerzumom, ali i bitnih razlika. Kada se kaže „paralelni svemir“ ne misli se na drugi prostor, već na drugu vibraciju, na drugo energetsko polje.
Pravila igre su malo promenjena, u skladu sa sadašnjom garniturom vladajućih sila. Logan misli da je do „skoka“ u ovaj svemir u kome smo sada, došlo zato što se eksperiment koji je CERN izvodio u vezi sa antimaterijom oteo kontroli, promenio vibraciju planete i uništio naš stari svemir, tj. naš stari nivo postojanja u Svemiru. Kao dokaz za svoju pretpostavku, navodi „Mendela efekat“. Tako se naziva pojava koju ste već i sami verovatno iskusili – kada više ljudi koji ni na koji način nisu povezani, ima isto lažno sećanje. Naime, kada je Nelson Mendela preminuo 5. decembra 2013, javio se nemali broj ljudi koji su mislili da je Mendela umro ranije, jer su se jasno sećali snimaka njegovog pogreba.
Jedan od mnogobrojnih primer za „efekat Mendela“ je pesma grupe Kvin (Queen) We are the Champions. Svi moji vršnjaci će vam reći da se pesma završava rečima: No time for losers, ’cause we are the champions…of the world. Glavne zvezde žurki su uz svoje gitare pevali taj tekst. Mi, koji smo uz njihove gitare takođe pevali, izgovarali smo taj tekst. Kad, ne lezi vraže – na snimcima koje danas pregledamo, pesma se završava rečima We are the champions. KRAJ. Nema of the world.
Sećanje je prevarljivi kameleon. Ja se sećam Beogradskog proleća i Vrbice u obaveznoj plisiranoj suknji i dokolenicama, kao i mesta za izlazak koja su se čuvala generacijama. Odrastati je značilo Tašmajdan i porodične nedeljne ručkove u kafanama „Doboj“ i „Lovac“ zameniti Adom Ciganlijom, zatim sazreti do Studentskog parka, SKCa, KSTa i večera u „Košavi“ i „Klubu 42“, pre nego što se stigne do samostalnog odlaska u ozbiljne restorane. Ali više ne na ručak, kao što je to biilo dok smo ih posećivali s roditeljima, već na večeru, posle pozorišta ili pre bioskopa.
Hajde što više nema proleća, odnela ga globalna promena klime, ali gde su nestali zvončići na trobojnim trakama za Vrbicu, ispred Crkve sv. Marka? Hajde što kafane „Doboj“ više nema, odnele je promene, ali zašto niko više ne može da nađe mesto na kome se nalazila, iako se mnogi sećaju da je bila „negde na Dorćolu“? Da ne ređam više. Svet u kome smo rođeni moji vršnjaci i ja, a bogami i mnogo, mnogo mlađi od nas, više ne postoji. Izgleda da čak ni tragove nije ostavio osim u prevarnim, kameleonskim sećanjima. Promenilo se ne mnogo toga, već sve. Promenilo se i glavno mesto za izlazak.
U ovom univerzumu u koji smo prema Maksu Loganu bupnuli, ne ide se s flašom vina i gitarom na Kalemegdan. Ne, sad je to komfornije. Naspe se sebi pićence, može i obična kafica, sedne se za kompjuter, tablet, mobilni telefon – šta god – i skokne se na veliko, globalno i potpuno besplatno mesto za izlazak – Fejsbuk. Ne treba brkati društvene platforme, svaka ima drugu ulogu. Tviter je tu da se pravite pametni i skupljate sledbenike jer ma čime se bavili, više publike znači i više novca; Instagram služi da predstavite svoj rad ili sebe, a Fejsbuk – Fejsbuk omogućuje sve to i što je najvažnije i pre svega – služi za to da ne budete sami.
Fejsbuk savija prostor i omogućuje ljudima da imaju prisniji kontakt sa svojim srodnim dušama na drugom kontinentu, nego s prvim komšijom. Da biste izašli na Fejsbuk, ne morate ni da se očešljate, a kamoli šminkate i oblačite. Kad se sredite, napravit selfi pa ga okačite da vas predstavlja do sledećeg sređivanja. Znam da ima prevara preko Fejsbuka, ali ima i ona poslovica: Ne možeš prevariti čoveka koji nije pohlepan, pri čemu se ne misli samo na pohlepu za novcem, već za biilo čime što nije tvoje i što nisi stekao. Iskrenima, Fejsbuk omogućuje da se druže i informišu. Dok prostorni i politički jazovi razdvajaju slične, Fejsbuk ih okuplja.
Kao i svaki svet, i ovaj ima svoju crnu stranu, ali nećemo ovde o tome. Ovde ću pisati, iz nedelje u nedelju, o događajima, susretima i razmišljanjima sa ovog globalnog mesta za izlazak. Ne da bismo mudrovali o funkciji i etici društvenih platformi, o prednostima i zloupotrebama, već zato da bismo se družili mi, koji smo slični – bez obzira hoćemo li se ikada sresti, bez obzira na geografske distance ili razlike u godinama i obrazovanju. Mi, koji se razumemo.
Knjige Milice Cincar-Popović možete naručiti OVDE
Dodaj komentar