Foto: Pixabay
Priča o žerbo torti u stvari je priča o jednom mađarskom Švajcarcu. U Parizu su se 1859. godine srela dvojica poslastičara-budimpeštanski Henrik Kugler i sentetjenski Emil Žerbo. Obojica su u svojim mestima imala čuvene poslastičarnice. Međutim, Kugler nije imao dece, pa je tada tridesetogodišnjem Žerbou ponudio da se preseli iz Švajcarske u Mađarsku.
Talentovani poslastičar Emil Žerbo rođen je u Ženevi, u poznatoj porodici poslastičara. Učio je zanat kod majstora u rodnoj Švajcarskoj, a zatim i u Nemačkoj i Engleskoj. Vratio se kući, oženio (ćerkom poslastičara i bombondžije, gle čuda) i živeo u Sent Etjenu. Za one koji neznaju Emil Žerbo je čovek koji je izmislio mašinsku proizvodnju čokolade. Sa svojim izumima mlađani Žerbo takmičio se na raznim takmičenjima, osvajajući uglavnom prve nagrade.
Kažu neki da mu je Mađar objasnio da je Budimpešta grad velikih mogućnosti, gde se lako ostvaruju i najveći snovi te je tada tridesetogodišnji Emil odlučio da okuša sreću…
Obostrano uvažavanje učinilo je da dotadašnja raskošna poslastičarnica Kugler u samom centru Budimpešte, gde se Vaci ulica sliva u Trg Verešmarti, dobije novo ime – Žerbo. A novi vlasnik nije samo nastavio tradiciju, već je uneo i mnoge novine: pored ukrasnih kutija za pakovanje slatkiša s logotipom Žerbo (što je tada bio revolucionarni marketinški potez), pravio je i najukusnije poslastice, neke i sam izmišljao. Gostima su bile ponuđene na stotine vrsta kolača, ukusne torte sa kremom od putera, punjene čokoladne bombone, a među njima i najpoznatija – punjena čokoladna bombona sa višnjom i konjakom. Svi ovi proizvodi su se zvali Žerbo.
Žerbo je u svoju poslastičarnicu doneo i duh Pariza, tadašnje prestonice evropske kulture. Stolovi su bili od mermera, stilske stolice poznatih dizajnera nameštaja, a interesantno je i to da je na zidu imao ogroman, prelep goblen, čiji duplikat se nalazi u Vatikanu. Klijentela mu je bila iz aristokratskih slojeva, poznati umetnici i bogati industrijalci toga vremena. Uživali su u stolicama i stolovima donetim iz Pariza, plafonu ukrašenom u stilu kralja Luja Četrnaestog, lusterima iz vremena Marije Terezije, jedući minjone, doboš tortu, ledene i „žerbo” kocke, išlere, krempite ili bejglije.
Kada je 1919. Emil Žerbo preminuo posao je naredne dve decenije nastavila da vodi njegova supruga. Posle Drugog svetskog rata, tačnije 1947, čuvena poslastičarnica je podržavljena. „Žerbo”, silom prilika preimenovan je kasnije u „Verešmarti”, po Mihalju Verešmartiju, najvećem mađarskom pesniku s početka 19. veka. Taj naziv je nosio od 1950. do 1984. godine, kada je ponovo preuzeo staro ime. Nemački biznismen Ervin Miler je 1995. kupio čitavu „Žerbo kuću” i dve godine kasnije, nakon detaljnog renoviranja, vratio joj stari sjaj.
Za Emila Žerboa slobodno i spravom može da se kaže, da je bio čovek koji je postigao i dostigao sam vrh u svojoj profesiji. Stekavši bogatstvo i slavu svetskih razmera. Njegovi deserti su i dan danas poznati širom sveta i zovu se njegovim imenom.
Žerbo kolač
Potrebno je:
250 grama putera, tri žumanceta, 200 grama šećera, 25 grama svežeg kvasca, dva decilitra mleka, 600 grama brašna, 300 grama samlevenih oraha plus 300 grama šećera, pekmez od kajsija, malčice soli.
Za glazuru:
100 grama crne čokolade, kockica putera i malo vode.
Priprema:
Staviti kvasac da narasta u šolji mlakog mleka sa kašičicom šećera, malčice soli i malo brašna. Dobro umutiti puter, žumanca i šećer, dodati kvasac i zamesiti testo dodajući brašno.
Podeliti testo na tri dela, razvući tri kore, pa filovati mešavinom od oraha i šećera koju bi trebalo posipati ravnomerno preko svake kore koja je prethodno namazana domaćim pekmezom od kajsija (isključivo!).
Tako složen, pripremljen kolač ostaviti da narasta oko 30 minuta, pa peći na 200 stepeni, smanjiti ubrzo na 180 stepeni, oko 35–40 minuta.
Ohlađen kolač preliti čokoladnom glazurom, pa kad se malo stegne, seći na kocke.
Izvor: Politika, RTS
Dodaj komentar