Piše: Vukašin Obradović
Za svakog novinara, po definiciji, poziv da razgovara sa predsednikom države, i još na najgledanijoj komercijalnoj televiziji, sa nacionalnom frekvencijom, trebalo bi da bude velika čast i još veći izazov. Zašto su, onda, mnogi ugledni predstavnici sedme sile odbili ljubaznu ponudu TV Pink da u ponedeljak uveče učestvuju u emisiji u kojoj bi, kako je objašnjeno, mogli da postave sva pitanje, bez ikakvog ograničenja, i to Aleksandru Vučiću?
Ovaj, hajde da ga nazovemo paradoks, imaće, po svemu sudeći, posledicu da će predsednik Srbije, barem prema onom što je poznato u trenutku dok nastaje ovaj tekst, morati da učestvuje u još jednom medijskom rijalitiju, u društvu Mace Diskrecije, koju će glumiti, a ko drugi do Milomir Marić. Nezvanično, pridružiće im se i Milorad Vučelić u roli Zmaja od Šipova, ali videćemo da li će i koga Željko Mitrović još uspeti da na’vata.
Ne bih da spekulišem zašto Mića Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik NIN-a, i bar još troje kolega za koje to pouzdano znam – nisu prihvatili poziv sa Pinka. Ukoliko smatraju za shodno, oni će to sami objasniti.
Vučićev monolog i novinari ikebane
Poziv upućen mojoj malenkosti nema baš neke logike. Vranjske su ugašene, ja sam samo bivši predsednik NUNS-a, trenutno novinar bez stalnog posla. Šta god da je u pitanju, nisam prihvatio učešće u nečemu što će biti, kako je najavljeno, „obraćanje naciji“ predsednika Srbije.
Zašto?
Pre svega, kolektivni intervju, koji u poslednje vreme Vučić preferira, nova je TV forma i ne tako često praktikovana. Valjda po ugledu na Putina, koji pred nekoliko stotina novinara satima odgovara na pitanja, Vučić bi ovaj modifikovani ruski model da primeni u Srbiji tako što će sesti za sto sa nekoliko novinara, prepoznatih u javnosti kao kritičari režima.
Problem je, međutim, gledano iz profesionalnog ugla, to što je „kolektivni intervju“, zapravo, proširena konferencija za medije i ne ostavlja dovoljno prostora da se o bilo kom problemu razgovor dovede do logičkog kraja i dobije eventualno zadovoljavajući odgovor. Dosadašnja iskustva pokazuju da se ovakve emisije, kao i njegove konferencije za medije, pretvore u Vučićev monolog, a ozbiljni novinari, poput Boška Jakšića, bivaju ikebane koje služe samo za dekor.
Uostalom, i studenti prve godine novinarstva znaju da je intervju, a posebno televizijski, veoma specifičan format za koji su potrebna specifična znanja i višegodišnje iskustvo. Upravo iz ovog žanra potiču i neki od svetski poznatih novinara–intervjuera, poput Orijane Falači, Larija Kinga ili Kristijan Amanpur.
No, i to je manji problem, kao što bi se mogla zanemariti i činjenica što će ceo ovaj spektakl biti organizovan na Pinku, televiziji koja je glavni propagandistički medij upravo Aleksandra Vučića. U obračunu sa protivnicima vladajućeg režima, vlasnik ove televizije koristi sva moguća sredstva i načine, od laži, uvreda, do ličnih, moralnih i profesionalnih diskvalifikacija, što su na svojoj koži mogli da osete i neki od učesnika pozvanih u emisiju koja treba da bude primer civilizovanog dijaloga između neistomišljenika. Sic!
Dobro, ali kao što rekoh, hajde da zanemarimo i tu činjenicu zarad opšteg dobra.
Novinari kao Rogozinovi jazavičari
I zato, da ponovim dilemu sa početka teksta: čemu bi zapravo poslužila ova emisija sve i da su svi pozvani došli u studio i seli preko puta Aleksandra Vučića?
Da li bi u utorak ujutru porastao stepen medijskih sloboda, vlast prestala da deli novinare i medije na patrijotske i izdajničke, Vučić ne bi više TV N1 cinično nazivao „američkom televizijom“, Javni servis bi počeo da radi u interesu građana…?
Ne, sve bi ostalo isto jer se pitanje medijskih sloboda u Srbiji ne rešava pozivanjem dvoje-troje kritički nastrojenih novinara u emisiju sa predsednikom države. To je proces za koji je neophodan određeni stepen demokratske kulture i svest da su slobodni mediji uslov za bilo kakav napredak srpskog društva.
Za tako nešto potrebna je politička svest i volja koja u ovom trenutku nije vidljiva ni kod Aleksandra Vučića ni u vlasti koju on personifikuje.
U takvoj situaciji, ja – a verujem ni ostali novinari koji su odbili učešće u emisiji – nisam zapravo prihvatio da odglumim onog nesrećnog Rogozinovog jazavičara koji je bio potopljen nekoliko minuta, a onda, na oduševljenje predsednika Srbije, izvučen iz vode živ i zdrav.
Da smo pristali, posle večerašnjeg hepeninga Vučić bi mogao s pravom da kaže, da poput jazavičara, novinari, i to ne samo nekoliko minuta, već mnogo duže, mogu da prežive u „tečnosti koja diše“ i, kad ih izrone, od sreće još mašu repićem.
E pa, gospodine predsedniče, neka, hvala.
Izvor: Cenzolovka
Dodaj komentar