Piše: Maja Rogan
Fotografije: Tanaja Agapy
U očekivanju da se grupa turista skupi na recepciji hotela, gost mi prilazi, blago pripit, sa čašom u ruci. Dok čita moje ime na turističkom bedžu, kaže mi:
– Mislim da bi vam bilo bolje da za ovu našu grupu budete gonič nego vodič. Izvinite nisam se ni predstavio. Ja sam Martin iz Francuske, trenutno u okruženju kolega povodom evropskog kongresa XXXX u Beogradu. U stvari ja sam hteo da vas zamolim da sedim sam u autobusu, jer za to imam dobre razloge i reći ću vam i koje.
Pre svega pogledajte ove moje kolege iz Skandinavije, baltičkih zemalja i Rusije, oni koriste isti parfem. Ime parfema je VOTKA. Mi to zovemo ruski antifriz za ljudsku upotrebu. To nije moj stil, suviše je agresivno da ne kažem varvarski. Ako sednem pored Engleza, on će jedva čekati da broji moje gramatičke greške i moje slaganje vremena na engleskom i već ga ramišljam da to koristi da bi me ismejao. Ja sam fin prema njemu, jer meni ne pada na pamet da pomenem da ne poznajem ni jednog Engleza koji govori neki strani jezik. Ni slučajno pored Belgijanca, jer to je prvi komšija, nadam se da razumete zašto. Ako sednem pored Italijana, on će da ponavlja istu priču o tome kako su Francuzi ukrali Đakondu (Mona Lizu) i sva kulturna blaga Italije. Ali neće pomenuti da su oni nama ukrali izraz C’est la vie.
Budem li pored Portugalca, on ima da mi glavu probije pričom o tome da su prvaci Evrope u fudbalu, neću da slušam to hvalisanje. Kolega iz Španije mi je jako drag, prošle godine sam bio kod njega, osećao sam se kao junak u Almodovarovim filmovima. Ne zna se ko je kome mama, a ko tata, moderna dekadencija, a svi misle da sve najgore dolazi iz Pariza.
Ako sednem pored gospođa iz istočne Evrope, žaliće se na Rusiju i pričaće kako su nekada bile mlade, pametne i lepe a danas su samo lepe. To me podseća na priču o Francuskoj pevačici Loli de Padili kada je u šezdesetoj godini tražila da bude Rozina u Rosinijevom Seviljskom berberinu. Dirigent, onako jedan racionalni Nemac joj je odgovorio: „Ti više nisi slatka Rozina (slatko grožđe) već suva šljiva.“ Jadnik, ne zna sa ženama.
Ako sednem pored Austrijanca, on će se žaliti na Nemce da im oduzimaju poslove, a ja to ne mogu da slušam, jer je Nemac naš šef i kod njega je banka. Nema druge, sa njima moramo da budemo fini.
Ako sednem sa domaćinima iz Beograda, oni će nastaviti sa svojom ljubaznošću uz pitanje da li je sve u redu. Ja iako imam zamerku, neću ništa da im kažem a rado bih ih pitao: „Da li vi ljudi uopšte jedete povrće?“ Jer ovde se samo meso priprema na ovaj ili onaj način. Ali neću da budem zločest, da me posle mrze.
Evo rekao sam vam svoje razloge da sedim sam.
– Žao mi je što vam moram reći da ste se raspričali kao neki Italijan, umesto da mi ponudite piće i da nazdravimo zajedno.
– Izvinite, tačno, moja greška, kakav egoista!
Sutra: Jesenje lišće
Dodaj komentar