Piše: Dominik Pansol / LMD
Istorija medija ima sopstvene mitove. Posebno poželjno mesto zauzima onaj o velikom reporteru uvek spremnom da se suprotstavi moćnicima. Stvarnost je često ne baš tako romantična, posebno ako govorimo o tridesetim godinama 20. veka. Uslovi pod kojima su francuski specijalni dopisnici u nekoliko navrata intervjuisali Adolfa Hitlera pred izbijanje rata otkrivaju nam domete servilnosti izvesne struje u novinarstvu.
„G. Hitler do daljeg ne želi da daje intervjue u prisustvu francuskih novinara, što se objašnjava stavom Francuske prema Nemačkoj.“ Ta izjava o neprihvatljivosti, koju je u martu 1932. sekretarijat nacističkog vođe poslao neprijateljskom pravnom zastupniku, ne poziva na odgovor. Iako je isključivanje francuske štampe popustilo nakon što je Adolf Hitler 30. januara 1933. stupio na vlast, neprijateljstvo samog kancelara nije iščezlo ni odmah, niti ikad u potpunosti.
Odbijeni kandidati ispostavili su se, međutim, kao izdržljivi i ponekad veoma uporni. Novinarka Pola Erfor pokušala je dvaput, 1933. i potom 1935, da dobije intervju za L’Intransigeant; uzalud. Hiljadu devetsto trideset sedme godine ponovo je napisala pismo ambasadi Nemačke:
„Želela bih da vas obavestim da bi intervju koji tražim, nakon što ga napišem, bio dostavljen kancelaru na odobrenje, a potom bez odlaganja i objavljen. Pitanja bi bila onakva kakva kancelar želi, drugim rečima želim da objavim samo ono što bi moglo da se tiče njegove politike… Želim da istaknem da gajim velike simpatije prema novoj Nemačkoj, kao i prema mladoj Italiji, i da ćete u meni pronaći stranca punog saosećajnog razumevanja. Do danas sam pisala isključivo u prilog rasizmu, budući da sam i sama antisemita od rođenja.“ Kao da ovaj CV nije bio dovoljan. Erforova je za kraj još jednom ponizno zamolila atašea za štampu ambasade: „Vi znate da ja donosim dobru sreću i da su me zbog toga italijanski vojnici u Etiopiji prozvali maskotom južnih armija!“ Hitler je, međutim, ostao nepristupačan.
Ulizivanje nije bilo dovoljno da bi se dobila prilika za njegov intervju. Malobrojni francuski novinari koji su u tome uspeli bili su pažljivo probrani. Prvog među njima, Fernona de Brinona, s Hitlerom 1933. upoznaje prijatelj iz redova nacista, Joahim fon Ribentrop.
Intervju je objavljen 22. novembra u Le Matinu, nakon što je prošao inspekciju nemačke službe za štampu, i bio je događaj sam po sebi. Francuski ambasador je već dva meseca bezuspešno pokušavao da dobije prijem! U svom članku (razgovori nisu smeli da se snimaju, pa samim tim ni transkribuju), Brinon ne krije simpatije prema čoveku koji ređa umirujuće izjave i potvrđuje privrženost novom približavanju Francuske i Nemačke, dok će potonja već u oktobru napustiti Društvo naroda i Konferenciju o razoružavanju.
Brinon nas uverava da Majn kampf, objavljen deset godina ranije, ne treba da nas brine, budući da je duh njegovog autora „u stalnom kretanju“, nakon čega otvoreno zaključuje: „Verujem u iskrenost Adolfa Hitlera.“ Kao suosnivač Francusko-nemačkog komiteta 1935, koji je radio na približavanju dveju zemalja, a potom i kao žestoki kolaboracionista tokom okupacije, Brinon je 1947 pogubljen.
Posve specijalni dopisnici
Iako germanofilija novinara koje je Hitler primao nije uvek bila u toj meri očigledna, gotovo svi intervjui koji su bili predmet izveštavanja francuske štampe (izuzev jednog) odavali su mu, manje ili više iskreno, priznanje. S nemačke strane, ništa se nije zanemarivalo da bi se taj cilj postigao, budući da intervjui služe prvenstveno kako bi se promovisala spoljna politika Rajha. Hitler je 1933. i 1934. odobrio pet intervjua, kojima su dominirala pitanja o Društvu naroda, razoružavanju i Sarskoj oblasti, čiji status i dalje nije bio rešen.
Jedan od njih, koji je 21. septembra 1934. dospeo na naslovnu stranu L’Intransigeanta isuviše podseća na nešto što bi organizovalo nemačko ministarstvo spoljnih poslova. Taj članak, u kom nacistički šef države insistira na svojim mirnodopskim namerama, potpisao je jedan gotovo nepoznati novinar, Lusjen Lema (Lemas), koji tvrdi da je sa Firerom imao priliku da razgovara u Nirnberškoj tvrđavi. Ta priča zvuči tako neverovatno (šef službe za štampu Rajha je bez natezanja odgovorio na njegov zahtev i svojevoljno ga upoznao sa Hitlerom) da to nije promaklo ni samom časopisu. Uprkos tome što su uz članak odštampali i rukom pisanu belešku s Ribentropovim potpisom, koja potvrđuje da je „ovaj intervju autentičan“, članak je oprezno pripisan „jednom specijalnom dopisniku“, umesto uobičajenom „našem specijalnom dopisniku“. Ovaj ortografski detalj mami posebnu pažnju: fotografiju iskorišćenu za ilustraciju Hitler je posvetio „Lusjenu Lemau“ (Leumas). Socijalistički časopis Le Populaire ubrzo je otkrio da se autor zapravo zove Lusjen Samjuel i da je smer slova njegovog prezimena promenjen kako bi se prikrila jevrejska konsonanca, nakon čega će „u“ nestati iz finalnog potpisa. Ekskluzivnost L’Intransigeanta posledično će u novinskim i diplomatskim krugovima postati predmet ismevanja…
Propaganda koju su intervjui s nemačkim diktatorom širili, ipak, nije uvek bila do te mere sirova. U većini slučajeva Hitler bi jednostavno odabrao blagonaklonog sagovornika, s kojim bi ga upoznao visokopozicionirani posrednik. Oto Abec, uz Brinona drugi suosnivač Francusko-nemačkog komiteta i nemački ambasador u Parizu tokom okupacije, pozvao je 1934. u Berlin Žana Goja, poslanika Senske oblasti i pripadnika Nacionalnog udruženja ratnika (jedne od glavnih veteranskih organizacija) i Robera Monijera, nezavisnog republikanskog gradskog poslanika i domaćina Nedelje ratnika. „Kancelar Hitler nas je primio u svojoj ogromnoj kancelariji u Vilhelmštraseu!“, zapisuje Goj pun entuzijazma u članku koji je Le Matin objavio 18. novembra 1934. i koji je sam potpisao. „Po našem dolasku“, nastavlja, „prilazi nam da se upoznamo i govori nam koliko mu zadovoljstvo pričinjava poseta francuskih veterana.“
Budući da je prvi pokušaj Anšlusa (aneksije Austrije) propao nakon atentata na austrijskog kancelara u julu 1934, možemo da zamislimo prave razloge Hitlerovog „zadovoljstva“ što mu se ukazala prilika da pred francuskim javnim mnjenjem ponovo iz sve snage insistira na svom pacifizmu. Tim pre što i Goj tome doprinosi, smatrajući da ne bi bilo dobro „olako sejati svakoliku demorališuću paniku“. Usledila je žustra polemika. Nezavisni radikalni poslanik Anri Frenklin-Bujon je u Veću pozvao izabranog predstavnika Senske oblasti da pročita Majn kampf. Predsednik Veća, Pjer-Etjen Flondan čak je pozvao nemačkog ambasadora kako se ovakve izjave francuskoj štampi ne bi ponavljale. Goj je, ipak, ostao pri svome, što ga je odvelo put pridruživanja Brinonu i Abecu u Francusko-nemačkom komitetu.
Verovatno su iste francusko-nemačke veze 1936. uredile i sastanak Hitlera s Elizabet Sovi, alijas Titajna, međunarodnom dopisnicom Paris-Soira. Ulog je bio posve drugačiji. Tokom prethodne godine, Nemačka je nakon januarskog plebiscita anektirala Sarsku oblast, a Firer je ponovo uveo obavezno služenje vojnog roka i ozvaničio novi krug naoružavanja Rajha. Sama Francuska je u maju 1935. godine potpisala pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim Savezom, koji u vreme Titajnine posete Berlinu i dalje nije bio ratifikovan.
Titajna je prijateljica Žana Lušera, novinara koji je uz Abeca jedan od angažovanijih na zbližavanju s Nemačkom. Njena želja za prijemom u kancelariji Rajha nije nepovezana s njenom naklonošću prema autoritarnim režimima. Njen prikaz intervjua, objavljen 26. januara 1936. godine na naslovnici Paris-Soir Dimanchea kao senzacionalna zgoda, pobija svaku sumnju u autorkinu hitlerofiliju: „Palata u Vilhelmštraseu, u kojoj Firer radi i spava, odiše trezvenošću stila i nameštaja, u skladu s demokratskom jasnoćom nove Nemačke… Hitler mi prilazi ispružene ruke, dok me obuzima plavetnilo njegovih očiju, koje na fotografijama deluju braon. Razmišljam i o tome kako se dosta razlikuje od imidža koji ga prati, a takav mi se i više dopada, s likom koji odaje inteligenciju i energijom koja se razbukti čim progovori. U tom sam času razumela zavodljivost ovog dirigenta ljudima i moć koju ima nad masama.“
„Njegove nežno plave oči“
Idućeg meseca je i mislilac Bertran de Žuvenel profitirao od Abecove intervencije da Hitleru omogući plasiranje ideje o približavanju sa Francuskom, u trenutku u kom se svakog časa očekuje ratifikacija francusko-sovjetskog pakta. Paris-Soir je ovaj intervju potisnuo u svoje podnevno izdanje, štampano u drastično manjem tiražu, 28. februara 1936, dan nakon što je Donji dom ratifikovao pakt. Iako je nemačka strana osudila ovaj manevar francuske vlade, koji je za cilj imao da predupredi objavljivanje Firerovih izjava pre glasanja u Veću, sam tekst bio je neizmenjeno blagonaklon prema Hitleru. Do te mere da ga Žuvenel u svojim memoarima karakteriše kao „pogrešan potez“.
Poslednja tri intervjua, koja se u mnogo većoj meri tiču međunarodnih pitanja, privukla su manje pažnje, verovatno usled njihovog heterogenijeg karaktera i odsustva izjava s neposrednim diplomatskim posledicama. Pa ipak, oni su posebno blagonakloni. Le Journal od 22. maja 1937. prenosi entuzijazam pisca Abela Bonara – budućeg višijevskog ministra obrazovanja – povodom „velikih napora nacionalsocijalističkog režima u održavanju društvenog reda i mira“. On sagovornika pušta da govori o širokom spektru tema, od predratnog sveta, preko želje da radnicima vrati „radost življenja“, do demokratizacije savremenog transporta.
Domaćini su bili oduševljeni Bonarom. Jedan od njih pisao je nemačkoj ambasadi u Parizu: „Utiska sam da je veoma ozbiljno razmotrio nemačku situaciju, te da ju je jasno identifikovao. Pored toga nema sumnje da je dovoljno pametan i talentovan da svoja otkrića francuskoj publici prenese na prigodan način i da ih učini pristupačnima. Da nije toga, ne bi ni bio akademik!… Moram da priznam da nam je njegovo društvo pričinilo pravo zadovoljstvo.“ Kada je reč o Alfonsu de Šatobrijanu, nacionalsocijalističkom autoru koji je i sam pisao za Le Journal, on i nije imao šta drugo nego da se saglasi sa Hitlerom kada ga je ovaj avgusta 1938. primio u svojoj rezidenciji Berghof na bavarskim Alpima. Čak se ni Rober Šenvije, kog je L’Illustration poslao da ispita Firera o projektima iz oblasti arhitekture i urbanizma, nije suzdržao od slavljenja „opšte kulturne klime“ koju je Hitler uspostavio, u izdanju od 10. decembra 1938. Najviše su ga, međutim, dotakle „njegove nežno plave oči, plave kao da su sprane s planinskih vrhova i s nebesa nakon snažnog pljuska, plavičasto nevine poput pogleda malog deteta“…
Ovo su primeri izvesne struje u novinarstvu koja je nakon poraza 1940. većinom potonula u kolaboraciju. Nacionalni savet otpora pokušao je da 1944. tome stane na kraj, garantujući „slobodu štampe, njenu čast i njenu nezavisnost od države, moći novca i stranih uticaja“. Međutim, iako ovi primeri deluju kao da pripadaju nekom drugom vremenu, bilo bi pogubno posmatrati ih isključivo kao jedno sramno i zauvek zatvoreno poglavlje istorije štampe.
DOMINIK PANSOL je istoričar. Koautor je dela Confrontations au national-socialisme dans l’Europe francophone et germanophone (1919-1949), tom I, u uredništvu Olivjea Dara, Mišela Grunvalda i Uvea Pušnera, i izdanju Petera Langa (predstoji), u kom razvija teze iznete u ovom članku.
PREVOD: Matija Medenica
Izvor: Nedeljnik
Dodaj komentar