Kultura

Neda Kovačević: Spomenici kao sekundarne sirovine

MediaSfera

 

 

Piše: Gordana Radisavljević – Jočić

Fotografije: Neda Kovačević (privatna arhiva), Milan Tlačinac

 

 

 Spomenici su koncentrat istorije. Ogledalo našeg pamćenja i zaborava. Pokazuju naš odnos prema vlastitoj prošlosti, ali i budućnosti – da bismo bili dostojni naših slavnih predaka, i njih imamo za uzor, Neda Kovačević




Prvi javni spomenik u Beogradu podignut 1848. godine u Karađorđevom parku posvećen je srpskom voždu i njegovim ustanicima koji su pali prilikom oslobađanja Beograda od Turaka 1806. godine dok je spomenik knezu Mihailu iz 1882. godine na današnjem Trgu republike, najstariji spomenik ličnosti. Oba obeležja i danas postoje, ali bilo je dosta i onih koji nisu imali tu sreću.

neda-kovacevi--spomenici-sekundarne-sirovine
Neda Kovačević

Najviše spomenika namerno je uklonjeno i uništeno od strane Titovog režima, posle 1945. Poseban je primer uklanjanja i uništavanja spomenika, koje su izveli austronemački okupatori Srbije i Beograda, u Velikom ratu. S druge strane, zapravo, najveći broj nestalih spomenika je – ukradeno. Sakupljači sekundarnih sirovina nemaju pojma niti ih zanima umetnička i istorijska vrednost spomenika, već samo za koliko mogu prodati tu bronzu od koje je spomenik načinjen,podseća Neda Kovačevič, neumorni hroničar Beograda i autor fotomonografije „Beogradski spomenarnik“, na početku našeg obilaska spomenika koji su nekada bili simboli srpske prestonice.

-Mi, istraživači starog Beograda, učesnici foruma „Politikinog zabavnika“ – rubrike „Beograd koga više nema“,  dugujemo veliku zahvalnost  istoričaru  Milanu Tlačincu (jedno vreme direktoru JP „Beogradska tvrđava“), za fotografije gipsanog predloška spomeniku kneginji Zorki, Slepog guslara sa spomenika Karađorđu i skulpture „Molitva“, koje je postavio na naš forum, uz tekstove, s obiljem podataka. Meni lično, bile su naročito važne i korisne u mome radu na istraživanju spomenika, kaže Neda Kovačević.

Prvi spomenik jednoj ženi u Srbiji, delo Stamenka Đurđevića, otkriven je na Kalemegdanu 3. juna 1926. i bio je posvećen kneginji Zorki. Kome je smetao 1945. godine i zašto je uništen?

NK: Smetao je novom, Titovom režimu,  iz ideoloških razloga. Oni su sve preostale spomenike posvećene pripadnicima dinastije Кarađorđević, koje prethodno nisu tokom okupacije uništile ustaše u NDH i bugarski okupatori, sistematski uklonili i uništili, ne samo u Beogradu, već u čitavoj zemlji. U Beogradu i nije bilo monumentalnih spomenika posvećenih Кarađorđevićima, već samo poprsja-bista, ali širom Кraljevine  bio je velik broj takvih, među njima i konjanički spomenici.

Spomenik kneginji Zorki na Kalemegdanu

Otkrivanju spomenika kneginji Zorki je prisustvovao svako ko je nešto značio u tadašnjoj državi. Nedostajao je samo kneginjin sin, kralj Aleksandar. U njegovo ime, svečanosti su prisustvovali knez Pavle i kneginja Olga.

Raskošne pripreme privukle su pažnju redakcija iz cele Kraljevine Jugoslavije, naročito pošto je objavljeno da je na svečano otkrivanje spomenika iz unutrašnjosti pristiglo više od 120 opštinskih delegata. Beogradski i zagrebački listovi „Glas“ i „Novosti“ su u isti glas zaključili da se svečanost na Kalemegdanu pretvara u „pravi narodni praznik“. Najviši beogradski i diplomatski krugovi slavlje su, nakon otkrivanja spomenika, nastavili na banketu u bašti restorana „Kleridžis“. Kako je preneo list „Balkan“, bilo je oko 200 zvanica, a gosti su ostali sve do ponoći.

 Šta je bilo sa inicijativom da se ponovo izlije i postavi?

 NK: Spomenik je, dakle, uništen. No, 2013. godine, gdin Milan Tlačinac,  istoričar, tada na čelu Javnog preduzeća „Beogradska tvrđava“, istraživao je, pronašao gipsani predložak prve verzije spomenika, u depou Muzeja istorije Jugoslavije,  i fotografisao ga. Tad je s još nekim ljudima pokrenuo i inicijativu da se spomenik ponovo izlije, iz postojećeg kalupa, čak su i novine tad najavljivale to, međutim, potom je došla nova garnitura na vlast, u „BG tvrđavi“ i gradu, i opet „jovo–nanovo“, i sve palo u zaborav…

Posle oslobođenja uništena je i bista Sime Andrejevića Igumanova…

 NK: Preciznosti radi: ne bista, već statua (figura). To je u stvari bila – grupa stojećih figura u bronzi, pod nazivom „Sima Igumanov sa siročićima”, delo slovenačkog vajara Lojzeta Dolinara iz 1936. godine. Predstavljala je dobrotvora Simu Andrejevića Igumanova i omladinu koje njegova Zadužbina školuje, dvojicu đaka i jedno siroče. Jedan od dečaka iz kompozicije predstavljao je ujedno i prerano preminulog Siminog sina, Manojla. Skulptura je bila visoka oko 3,5 m. Stajala je tu do 1950. godine, a onda je skinuta i rasparčana.

Ideja o obnovi skulpture prvi put se pojavila  1991, kad je zgrada – Igumanovljeva palata, vraćena zadužbini. Tad je na krovu zdanja stajala reklama Beobanke, koja je prihvatila da novčano pomogne restauraciju.

Kalupi u gipsu po kojima je Dolinar izlio skulpturu, bez kojih ne bi bilo mogućno obnoviti skulpturu nalazili su se u zgradi Bogoslovije u Prizrenu, čiji je osnivač Sima Igumanov. Prvobitni plan je propao, zbog teškoća u koje je zapala banka, a kasnije se dogodila i agresija NATO, s bombardovanjem Кosova i Metohije, kad se Bogoslovija iz  Prizrena preseljava u Niš, a s njome i svi delovi skulpture i kalupi iz vajarskog ateljea. Sve je privremeno obustavljeno, ali pre nekoliko godina Zadužbina ponovo pokreće pitanje rekonstrukcije.

Gde je nastao problem?

NK: Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda uradio je konzervatorske uslove za izradu skulpture. Njihovi su stručnjaci su još 2004. uradili projekat za rekonstrukciju fasade Igumanovljeve palate, kojim se predviđaju i vajarski radovi, kojima bi se vratila skulptura. Ugovor o restauraciji je sastavljen, ali ne i potpisan, angažovani su i umetnici vajari. Zatim je rekonstruisana samo fasada, ali za obnavljanje spomenika – opet nije bilo novca. 2011. predloženo je Skupštini grada da učestvuje u finansiranju obnove skulpture, uz predlog da zadužbina odvoji polovinu sredstava. Grad je podsetio nadležne da je već uložio novac za obnovu i osveženje spoljnog dela fasade i da za sad u budžetu nema novca i za skulpturu. Procenjeno je da je za restauraciju potrebno 100.000 evra, ali je Zadužbina ipak pripremila ugovor s umanjenom cenom radova na 80.000 evra, pošto su se umetnici se odrekli dela honorara. Ipak,  ni do danas ništa nije urađeno – nije skupljen potreban novac.

 

Spomenik Karađorđu na Kalemegdanu

 Spomenik zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu podignut je na mestu gde je nekada bio postavljen spomenik Karađorđu. Šta znamo o njegovoj sudbini?

NK: Spomenik Кarađorđu bio je svečano podignut 1913, uz prisustvo kralja Petra Prvog, koji ga je i lično otkrio, Prestolonaslednika Aleksandra i drugih visokih zvanica.

Spomenik je izradio Paško Vučetić, napravljen je u Rimu, a dopremljen u Beograd početkom ratne 1912. godine. Postavljanje na Kalemegdanu je moralo da sačeka kraj Balkanskih ratova.

Spomenik Karađorđu je bio složena kompozicija. Činile su ga skulpture Slepog guslara, dva vojnika, iz Prvog srpskog ustanka i Balkanskih ratova, žene koja drži dete, boginje Nike i Vožda Srbije na vrhu.

Danas imamo sačuvane fotografije, i kratki film sa svečanosti otkrivanja. Sačuvana je i, nekim čudom, samo jedna od skulptura s kompozicije – Slepi guslar koja se čuva se u depou Muzeja grada Beograda. Visoka je 2m i sasvim očuvana, jedino joj nedostaje štap. O njoj je zabeleženo da je u Muzej dospela kad je preuzeta od Zavoda za zaštitu spomenika grada Beograda sredinom 70-tih. Nju je  takođe pronašao gdin Milan Tlačinac.

Slepi guslar, deo spomenika Karađorđu

Austro-nemački okupatori su ga, kako rekoh,  uklonili 1916, pod izgovorom da je zbog oštećenosti nesigurno da ostane. Ne rekoše da su tu nesigurnost izazvali upravo oni sami – prethodnim granatiranjem Beogradske tvrđave, pa i samoga spomenika pri tom. U stvari, želeli su da izbrišu svako nacionalno pamćenje Srba, a Кarađorđe je jedan od najvažnijih naših simbola. Nameravali su tu da postave spomenik Franji Josifu, njihovom upravo te 1916. preminulom caru, ali nisu stigli.

Kada se piše o Jelisaveti Načić svi spominju njen Slavoluk  podignut 1913. na Terazijama u čast dočeka pobednika iz Balkanskih ratova, na čijem se jednom delu nalazio natpis „Još ima neoslobođenih Srba“. Gde se on nalazio i koja je njegova sudbina?

 NK: Na slavoluku na Terazijama, podignutom u čast dočeka pobednika iz Balkanskih ratova, nalazio se natpis „Još ima neoslobođenih Srba“. Prema priči njene ćerke Lucije, zbog ove rečenice koja se odnosila na Srbe koji su posle Balkanskih ratova još uvek bili pod jarmom Austrougarske, Jelisavetu su okupatori poslali u logor Nežider u Mađarskoj.

U čast pobeda u Balkanskim ratovima,od Slavije preko Nemanjine, Karađorđevei Knez Mihailove ulice , sve do Kalemegdana i na samom Kalemegdanu, bilo je podignuto 14 slavoluka. Slavoluci su bili ukrašeni nacionalnim simbolima, krunama, grbovima, zastavama, kraljevskim monogramima i lovorovim vencima.

Autor jednog slavoluka, na Terazijama, bila je Jelisaveta Načić.

Na tom slavoluku bili su ispisani i stihovi:

Zakliktao beli or’o,u bojnome svome žaru

Dična,hrabra srpska vojska

Vratila nam slavu staru.

Blago vama od sad i do vijeka

Vi imate su čim red Miloša

I pred druge srpske vitezove.“

Slavoluci su bili montažni, nisu bili predviđeni da ostanu kao trajni spomenici.

Priča o tome da je natpis na slavoluku razlog što je Jelisaveta Načić poslata u logor nije  proverena. Ali, to i ne menja stvar bitno, jer Jelisaveta je nesporno po dolasku okupatora, kao uzorni srpski rodoljub, odbila svaku saradnju s njima, i, kao takva, u svakom slučaju bi bila poslata u logor.

Neki su spomenici iz neshvatljivih razloga oskrnavljeni. Da li je to bila sudbina monumenta „Pet vešala“ na Novom groblju, u okviru memorijala „Aleja streljanih rodoljuba“?

Igumanovljeva palta zaklonjena srpom i čekićem

 

NK: Jeste. Spomenik je prvobitno bio načinjen od  originalnih delova terazijskih bandera, na koje su 17. avgusta 1941. nacisti povešali u obližnjem zatvoru Gestapoa prethodno streljanu petoricu rodoljuba. Godine 2003. preprodavci sekundarnih sirovina iskoristili su trenutak kad su vešala bila demontirana, tokom rekonstrukcije Aleje, i,  pod okriljem noći, trojica njih odvezla ih zaprežnim kolima. Spomenik su isekli i, nemajući pojma o njegovoj pravoj ceni i kulturno-istorijskoj vrednosti, prodali u staro gvožđe za nekoliko hiljada dinara. Policija je vešala pronašla na otpadu. Bila su uništena do nemogućnosti rekonstrukcije. Ostaci se čuvaju na Centralnom groblju. Novi spomenik izrađen je prema sačuvanim fotografijama i postavljen u maju 2005. godine. Кopije „Pet vešala“  morale su biti izrađene ručno, te su za takav posao bile neophodne stare zanatlije, kovači.

Ima spomenika koji uništeni, ali jesu zaboravljeni, poput  bisea „Pomirenje“. Šta nam možete reći o njoj?

NK: Delo je čuvenog Đoke Jovanovića. Spomenik je 1904. godine naručio Marko Stojanović, advokat, viceguverner Narodne banke i značajni fotograf amater. U svojoj „Autobiografiji“ vajar Jovanović navodi: „Marko Stojanović zamislio je da to budu dve biste, Đorđe desno, da predstavlja ustaničku 1804-tu, Miloš levo 1830. godinu, kad je obznanjen sultanov hatišerif o autonomiji Srbije. Preko prsa bi im se obavijala zastava pod kojom su se obojica borila. Viđeno je i zamereno što su zagrljeni, iako su biste izvedene bez ruku“.  Stojanović je želeo da se spomenik postavi ispred njegove kuće, na uglu Кnez Mihailove i Pariske ulice, sred zelene površine preko puta restorana i hotela „Srpska kruna“. spomenik je postavljen tek 1928. godine, ali je ubrzo potom,  oko 1930, prenet u zgradu Patrijaršije SPC, gde se nalazi do danas.

Spomenik kod crkve ruzice i donji-grad

Trajno nestali spomenici

Neda Kovačević je zabeležila, do sada, ukupno 72 nestala spomenika.  Najpoznatiji od njih su:

Miša Anastasijević – bista u beogradskom odelenju Bibliotke grada, Zmaj Jovina 1. Poklon Donjeg Milanovca.

Njegoš ugao Bulevara Milutina Milankovića 120 i Bulevara umetnosti.

Kralj Aleksandar Karađorđevićpodignut 12. oktobra 1935. ispred Domom porodica poginulih i umrlih oficira, u Zvečanskoj 3,  podiglo ga njihovo udruženje. Vajar je bio Đorđe Oraovac.  Uklonjen 1945.  iz ideoloških razloga.

Dr Jovan Stejić bista u krugu nekadašnje Prve varoške bolnice, delo dr Vladimira T. Jokanovića iz 2009.

Anastas Jovanović Кarađorđeva ulica, ispred BAS

Serdar Janko Vukotić u istoimenoj ulici u Rakovici, Petlovo brdo.

Skulptura „Molitva“ delo Frana Кršinića iz 1922. Postavljena na Кalemegdanu, 1930. godine kraj bedema na Beogradskoj tvrđavi uz šetalište ispod Velikih stepenica. Posle Drugog svetskog rata, premeštena u park „Manjež“, ispred Teatra „Bojan Stupica“. Nakon požara u pozorištu 1997. godine, prebačena u depo Narodnog muzeja, gde je i danas.

Skulptura „Herakles“ – bila je u Topčiderskom parku. Delo Romana Verhovskoja iz 1931. godine. Trag joj se gubi 50-tih.

Spomenik nad kosturnicom branilaca Beograda 1914-15. – nalazio se na Beogradskoj tvrđavi, do konačne rekonstrukcije Кosturnice 1935-37.

Dr Draga Ljočić bista u krugu nekadašnje Prve varoške bolnice, delo dr Vladimira T. Jokanovića iz 2009. Ukradena je prošle godine (2016). Ja imam fotografije, jer sam je pre toga snimila, a i film o Dragi Ljočić povodom toga spomenika – može se pogledati na „Jutjubu“: https://www.youtube.com/watch?v=99kM7ETpwlk&feature=youtu.be

Isidor Sekulićispred osnovne škole koja nosi njeno ime u ulici Gavrila Principa. Ukraden avgusta 2015. Delo Nikole-Кolje Milunovića iz 1987. Ja sam je, takođe, snimila. U međuvremenu, krajem 2015, postavljeno je u dvorištu novo poprsje Isidore Sekulić, ovaj put od  belog kamena.  (Eto zašto je između ostalog važan ovaj naš rad,  i svaka fotografija, jer svaka može postati istorija i dokumenat).

18 velikih i 32 mala uklonjena spomenika poginulim crvenoarmejcima tokom oslobađanja Beograda 1944 je uklonjeno iz ideoloških razloga,  posle sukoba Tito – Staljin 1948. i zahladnelih odnosa SSSR i FNRJ.




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .