O ovoj temi je sprovedeno i objavlјeno više socioloških istraživanja.
(Prvi deo)
Napisala i priredila: Zorana Milјević
Na lјude koji menjaju veru na ovim prostorima nikada nije gledano blagonaklono. Dok u SAD svaka druga osoba u jednom trenutku svog života prihvati drugu veru, u regionu se tek 1,3 odsto lјudi odluči da potraži „novog boga“. Uglavnom su to osobe iz mešovitih brakova. Koji su njihovi motivi, kako ih prihvata okolina i šta treba proći da bi se vera promenila? Iskustva su različita.
Istraživanja pokazuju da u SAD čak 48 odsto građana ne živi u religiji u kojoj je rođeno. Sociolozi objašnjavaju da postoje dva razloga zbog kojih lјudi traže novog boga: prvi su oni koji su se razočarali i traže drugu religiju, a druga je grupa onih koji su se ispunili pa im je postalo tesno u svojoj prevelikoj potrebi da prevaziđu tradicionalno-formalnu religioznost i tragaju za vlastitim rastom i time pronalaze nešto što je kao ideja otišlo dalјe od onoga u čemu jesu.
Povratak Boga u zemlјe bivše SFRJ


U bivšoj SFRJ Bog je bio nepoželјan u društvu. Nije bio baš zabranjen, ali je onaj ko je želeo, o njemu radije šaputao, nego govorio glasno. Religija je marksistički opisivana kao opijum za narod, pa članovi partije, iako uglavnom kršteni po rođenju, svoju decu nisu vodili u crkve i džamije.
Jedan od učesnika istraživanja kaže da nije bilo moderno verovati: „Uvek smo išli na to da kažemo da ne verujemo u Boga. To je zvučalo kao da je pametno, intelektualno, moderno, a kad kažeš da veruješ u Boga, to je nekako više bilo priglupo, nemoderno.“
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, glas za naciju ojačao je i glas vere, pa se na ovim prostorima ponovo glasno izgovaralo božje ime. I ne samo to, odlazak u crkvu postaje moda, pa imami i popovi imaju pune ruke posla. Bogomolјe su pune novih vernika, koji se, bez mnogo razmišlјanja, vraćaju veri svojih predaka.
Prema istraživanju sociologa religije, i u to vreme i danas, skoro 20 odsto ispitanika su kvazi vernici ili kvazi ateisti. Dakle, reč je o konformizmu. Ljudi biraju ono što se u društvu traži, što je poželјno i što je priznato kao vrednost.
Godišnje nekoliko desetina lјudi u Srbiji promeni veru – bilo da prelazi u pravoslavlјe, rimokatolicizam, islam, protestantizam… Tačnih podataka nema jer malo ko vodi evidenciju. Primera radi, otac Nedelјko, prota Voždovačke crkve u poslednje četiri godine, rekao je da je u tom periodu imao svega dva-tri slučaja preobraćenika u pravoslavlјe i da se to retko dešava“.
O tome koliko ima onih koji se opredelјuju da, umesto da nedelјom idu na liturgiju, petkom se klanjaju u džamiji, nije želeo da govori jer, kako kaže, nema te podatke.
Bivši predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije Muhamed ef. Jusufspahić bio je još neodređeniji. Upitan koliko lјudi godišnje promeni veru i pređe u islam ili iz islama, odgovorio je krajnje neodređeno: „Sam Bog zna srca svojih stvorenja i njihovu veru, pravoveru, preveru, neveru…” U istom stilu odgovara i na potpitanje da li to znači da je tih slučajeva malo: „Zbilјa ne znam, i zbilјa sam Bog zna. Verujte mi. Sve ostalo su laži.”
Međutim, kasnije je sam Muhamed Jusufspahić u jednom intervjuu ipak priznao da broj onih koji se njemu obrate zbog toga, pretežno Srba, ne prelazi dvadesetak godišnje. Većinom su, kako je rekao, to Beograđani, ali ih ima i iz unutrašnjosti.
Poslovično najpedantniji i najprecizniji su u Rimokatoličkoj crkvi. Mirko Štefković, sekretar subotičke biskupije, inače najveće u Srbiji, izneo je precizne podatke po godinama.
„Od 2011. godine do danas, u rimokatolicizam je prešlo 149 osoba. Reč je o onima koji su prešli iz pravoslavlјa ili su bili protestanti. Ne znam za slučaj da je neko prešao iz islama, ali ti slučajevi svakako ne bi ušli u ovu statistiku jer se oni vode kao odraslokrštenici. A tu spadaju sve osobe koje se krste posle sedme godine života, bez obzira na to da li je reč o onima koji prelaze iz islama ili tek sada ulaze u veru. Nјih je, recimo u 2016. godini, bilo 126“, rekao je Mirko Štefković.
Najbolјa godina za rimokatolike bila je 2011, kada je 39 pravoslavaca, odnosno protestanata prišlo Svetoj stolici. Rimokatolička zajednica se, dalјe, po godinama uvećavala za 22 nova člana 2012, 18 u 2013, 25 u 2014, 28 u 2015. i 17 u 2016. godini. Štefković se, doduše, ogradio da se ovi podaci odnose samo na subotičku biskupiju jer se statistika ne vodi na nivou nadbiskupije, pa čak ni u samom Vatikanu.
„Ali, ako se u obzir uzme da od 360.000 rimokatolika u Srbiji, čak 245.000 živi na teritoriji koju pokriva subotička biskupija, jasno je da je to otprilike taj broj“, dodao je Štefković.
Menjanje vere na ovim prostorima nije ni nova ni nepoznata pojava. Činjenica je da je ona bila prisutna od Velikog raskola 1054. godine. Novu dimenziju, ova pojava dobila je s prodorom islama preko Osmanskog carstva na Balkan. Konverzija često nije bila dobrovolјna. U doba Osmanlija, prihvatanje islama najčešće je bilo posledica želјe da se sačuva pre svega materijalno bogatstvo, a ponekad i goli život.
Kriptohrišćani
Proces islamizacije balkanskog stanovništva, baš kao i u drugim delovima Osmanskog carstva, nije išao ni brzo ni jednostavno. Često su novopečeni muslimani pokušavali da sačuvaju vezu sa starom verom. Najdrastičniji oblik čuvanja stare vere bilo je tzv. kriptohrišćanstvo, a još rasprostranjenija bila je tzv. nezavršena islamizacija. Američki istoričar i lingvista albanskog porekla Stavros Skendi čak smatra, kako navodi u svojoj knjizi „Kriptohrišćanstvo na Balkanu pod Osmanlijama”, da je možda bolјe govoriti o stepenima kriptohrišćanstva nego o nesavršenoj konverziji ili o pomešanoj religiji. U prvom slučaju su preobraćenici tajno sledili hrišćanske propise, dok su u drugom slučaju javno čuvali stare praznike i običaje, uz korišćenje svog dotadašnjeg „neverničkog” jezika.
Upravo zato je, na primer, krajem 1568. godine izdata fetva koja se odnosila na područje današnje zapadne Makedonije, a koja je predviđala najstrožu kaznu za one koji su samo formalno primili islam, a nastavili i dalјe da se pridržavaju stare religije – hrišćanstva. A to znači da su se pred turskim vlastima deklarisali kao muslimani, a nastavili da idu u crkvu i krštavaju decu. Imali su i dva imena: jedno hrišćansko, kojim su se služili među sobom i u porodičnom krugu, i drugo muslimansko, kojim su se dozivali na javnim mestima i pred turskim vlastima. Par vekova kasnije, posle ratova za oslobođenje Srbije od turske vlasti, bilo je, naravno, i obrnutih slučajeva. Turci, odnosno uglavnom poturčeni Srbi primoravani su da se „vrate veri pradedovskoj” ukoliko žele da ostanu da žive u Srbiji. Ta je pojava naročito postala vidlјiva posle međunarodne konferencije u Kanlidži, koja je održana u julu i avgustu u letnjikovcu velikog vezira Fuad-paše u ovom istanbulskom predgrađu, posle pobune koja je u Beogradu izbila zbog incidenta kod Čukur česme. Tada je doneta odluka da se tursko stanovništvo iseli iz Srbije. U narednih godinu dana iselјeno je više od osam hilјada Turaka. Ni novija istorija nije bez primera nasilne promene vere. Najsvežiji primer je, svakako, marionetska Nezavisna Država Hrvatska, u kojoj je tokom prvih godinu dana postojanja nasilno u rimokatolicizam prevedeno oko 250.000 Srba. O tome je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pisao papi Piju XII u pismu od 18. maja 1943. godine.
Konverzija i brak
Danas je, međutim, promena vere uglavnom povezana s nekim drugim stvarima. Najčešći konvertiti su, prema tvrđenjima sociologa religije, osobe iz verski mešovitih brakova koje „pokušavaju da pomire parcijalne identitete potragom za religijom koja može integrisati i jednu i drugu stranu nasleđene religije”. Iako tačnih podataka o broju konvertita nema, procenjuje se da je manje od jedan odsto onih koji menjaju veru, a najmanje je onih koji iz islama prelaze u neku drugu religiju.
Motivi konvertita su, pre svega, verske prirode, tj. kognitivno razumevanje verskih istina kojim se dobija bolјi uvid u smisao života. Imamo primere osoba koje su čitale Bibliju i potom tražile one verske zajednice koje su najbliže tom učenju, dakle izvornom judaizmu i hrišćanstvu. Drugi motiv konverzije je lјubav prema osobi druge veroispovesti, pri čemu jedna od njih prelazi u religiju druge. To je poznata pojava u Nemačkoj, gde je veliki procenat Nemica prešlo u islam.
Konverzija je, po mišlјenju stručnjaka, proces promene stavova i stila života i najveći dokaz lјudske slobode jer se oslanja na religiju izbora, a ne na religiju koja se nasleđuje.
Međutim, budući da je porodično pripadanje značajan faktor identiteta, više od 60 odsto populacije na Balkanu ostaje u vrednosnom sistemu svojih porodica. Češće napuštanje religijskog verovanja jeste prelazak u ateizam od prelaska u drugu veroispovest, tvrdi se u rezultatima istraživanja.
A u slučaju jednog od ispitanika Fahrudina/Jovana Jahića, objedinjena je i religija izbora, ali na neki način i ostajanje, tačnije vraćanje vrednosnom sistemu predaka. Kao potomak pravoslavnih Grka, koji su u XVIII veku nasilno preselјeni s današnje makedonsko-grčke granice u Semberiju, u okolinu Bijelјine, gde su i poturčeni, Jovan je, kako kaže, oduvek osećao da je „nešto bilo u njegovim korenima što je trebalo da prihvati, kao unutrašnji motor koji ga pokreće”.
„Do nasilnog preselјenja, moji su se prezivali Jahidis. Dolaskom u Semberiju, postali smo Jahići. Moji baba i deda bili su vernici, mada to nisu isticali. Otac Ilijas pak nije praktikovao veru, bio je jedan od osnivača KPJ u Bijelјini 1934. godine. Tako ni u mom odrastanju vera nije bila prisutna jer sam rođen 1951. godine, u doba najtvrđeg komunizma, kada je zvezda petokraka bila jedina religija“, seća se Jahić.
Pa, ipak, bilo je određenih „prekršaja” koji su se kosili i s komunizmom, ali i s verom Alahovom, koju su njegovi preci prihvatili. Mali Fahrudin, koji je „s radošću nosio to ime celog života, dok nije neke druge stvari shvatio”, odlazio je na Božić kao položajnik kod komšija u kraju, za Uskrs su se u njegovoj kući farbala jaja, a mnogi pravoslavni praznici obeležavani su dan kasnije. Nјegovom prelasku u pravoslavlјe, ipak, najviše je doprinela supruga, koja je odgajana u tom duhu i čija je porodica zbog toga dosta i propatila tokom Drugog svetskog rata i posle njega. Ipak, nisu se venčali u crkvi jer se to 70-ih godina nije praktikovalo. Klјučni događaj desio se 1998. godine. Jovan o tome priča ovako:
„Spopala me je muka pa sam shvatio da se Bogu moram predati. Bio sam kondicioni trener u „Hemofarmu“ i dobio sam posle nekog treninga koji smo imali po kiši i hladnom vremenu zapalјenje pluća. Stvari u se zakomplikovale. Ležao sam dva i po meseca, čak s dijagnozom karcinoma pluća i kostiju. Odlučeno je da se ide na hiruršku intervenciju. Ja sam se s tim složio. Ali kao da je neko poslao dva lekara da mi kažu: „Nemoj.” Čuo sam, naime, dvojicu lekara koji su razgovarali o meni. Video sam da među njima postoji neki nesporazum tim povodom. Odjednom mi se javilo da ne treba da se operišem i da treba da idem kući. Lekari su bili protiv toga, ali ja sam izašao“. Fahrudin/Jovan se teško kretao. Jedva da je mogao da sedi normalno. Žena ga je vozila kući. Prolazili su pored Crkve Svetih apostola Petra i Pavla na Topčideru kada su sreli prijatelјa, vajara Dragana Radenovića.
„Ispričao sam mu šta mi se dogodilo. Rekao mi je da moram da se krstim i odmah me je odveo u crkvu. On mi je bio kum. Pomislio sam, ako treba da mrem, da bar umrem kao pravi hrišćanin i pravoslavac. U samom činu krštenja, trebalo je da kleknem. Ja do tada jedva da sam mogao da sednem. Za divno čudo, bez muke sam skinuo cipele i čarape, kleknuo prvo na jednu, pa na drugu nogu, a onda sve vreme krštenja stajao. Kući sam otišao kao Jovan. Fahrudin je ostao u bolnici, i od tada sam započeo novi život. Odluka da uđem u pravoslavlјe je osvetlila ceo moj život. Radujem se svakom danu, praznicima, svakoj nedelјi kad mogu da odem do crkve“, rekao je Jovan Jahić.
I mada su ga lјudi uglavnom prihvatili kao Jovana, priznaje da se nekoliko prijatelјa muslimanske veroispovesti koji žive u Bijelјini nalјutilo na njega, da su okretali glavu na drugu stranu kad ga vide.
(Nastaviće se)
—————————————————————————————————————————————————————————
Kada je o verskom konvertitstvu reč, u Srbiji postoji jedan kuriozitet. Naime, čak trojica verskih vođa tradicionalnih verskih zajednica su konvertiti iz drugih religija. Svima je poznat slučaj muftije srbijanskog Abdulaha Numana, nekadašnjeg pravoslavnog Srbina Ivana Trifunovića, poreklom iz pobožne beogradske porodice, koji se, preko budizma, obreo u islamu, gde je dospeo na visoku poziciju prvog čoveka muslimana u Srbiji. Međutim, malo njih je čulo za neobičnu „razmenu kadrova“ između Srpske pravoslavne crkve i jevrejske zajednice u Srbiji. Sadašnji Vrhovni rabin Isak Asiel, nekada je bio pravoslavni (po ocu) Srbin Nenad Asić, student Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Po svome prelasku iz pravoslavlјa u novojudejstvo, oženio se Jevrejkom i uzeo njeno prezime (Ajgenmaht), završio visoke rabinske škole u Izraelu i tako postao vrhovni rabin u Srbiji, namesto penzionisanog Cadika Danona. Od prve supruge se kasnije razveo i promenio prezime u sadašnje Asiel. Otprilike u isto vreme, mladi beogradski Jevrejin, učenik Josifa Levija i Cadika Danona, Aleksandar Šibul, koji je trebalo da postane njihov naslednik, opredelio se za pravoslavlјe i, pored psihologije, završio i Pravoslavni bogoslovski fakultet. Desetak godina je služio kao pravoslavni sveštenik u Beogradu i Novom sadu, gde i danas živi i predaje pastirsku psihologiju na Protestanskom fakultetu u tom gradu. Domaćoj javnosti je poznatiji kao psihoterapeut i radijski voditelј.
——————————————————————————————————————————————————————————–