tech/web

Za one koji vole da “posrču” novu knjigu i pročitaju je namestivšii veličinu slova po svom ukusu

Piše: Milica Cincar – Popović

Foto: Privatna arhiva, Pixabay

 

Da li ste ikad odustali od čitanja neke knjige zato što je bila preskupa, zato što je bila nečitko štampana, ili zato što, na mestu na kome ste se nalazili, nije bilo dovoljno svetla za čitanje? Ili, zato što je bila preteška da biste je poneli sa sobom? Ili, zato što niste mogli da je nađete ni u knjižarama niti u bibliotekama? Naravno da jeste. Sa elektronskom knjigom takvih problema nema. Naravno, nisu sve besplatne, neke se moraju kupiti – pa treba valjda i mi autori nešto da zaradimo – ali cena im je znatno pristupačnija, jer je i njihova realizacija neuporedivo jeftinija.

Sećam se dana kad sam  kupila prvu e-knjigu. U stvari, bilo je veče. Nakon ponoći, a meni se nije spavalo. Upravo sam bila pročitala kritiku jednog romana  koja me je zaintrigirala. I šta sad? Naručiti knjigu – u nadi da nije skupa, jer troškovi transporta mogu da udvostruče cifru – i čekati, čekati… Danima, dok pošiljka ne stigne. Dovoljno dugo da dovede u iskušenje i strast prema drugoj osobi, a kamoli knjizi.

Jedna internet knjižara je imala roman za kojim sam tragala nudila i u elektronskom formatu. Brzo sam uzela svoju viza-karticu, ušla u formular za naručivanje i – za nepun minut, u pola noći, u svom krevetu, s laptopom u krilu, čitala sam prve redove knjige za koju tek što sam saznala! Bez čekanja. Odmah. U mraku, da nikome  ne smetam, bez naočara, jer slova elektronske knjige svako može da uveća koliko mu odgovara, čitala sam i podvlačila, ubacivala svoja zapažanja, a elektronska knjiga je sve moje komentare pamtila kao poseban dokument, beležeći broj strane i reda.

Verovatno je u mom životu bilo još trenutaka koji su me isto toliko, možda čak i više, ushitili, ali ih se ne sećam. Ovog se sećam, jer i sada doživim istu tu radost kad mi nova knjiga uleti u čitač, skoro istog trena kad je poželim. Gomile papira ispisane nečitkim žvrljotinama koje ponekad više ni sama ne mogu da pročitam, hemijske olovke koje otkazuju u pola misli, vetar koji uleti kroz prozor da bi mi pomešao beleške – sve to je prestalo da ometa i usporava moj život.

Celu noć sam ostala nad svojom prvom elektronskom knjigom. U zoru sam sijala od radosti, ne primećujući sunce koje se pomaljalo. Zaspala sam oko podneva, srećna, nakon što sam pročitala poslednje redove knjige za koju sam saznala prethodne noći.

Često čujem da je čitanje sa papira ritual. Da, naravno da jeste – za ritual su potrebne pripreme i posebni uslovi. Ako je to ono što volite, OK, to nije moja stvar. Ali ja ne volim rituale, kao ni kafu niti kolače. Volim belo vino, volim jabuke i volim da čitam.

Knjiga služi da se pročita; smisao knjige je da bude pročitana. Uloge dekorativnog predmeta, skupljačice prašine i toplotne izolacije su tu usput. Zato, kada smo Tamara Lujak i ja raspisale prvi književni konkurs Kluba “Reč i glas”, želja nam je bila da najboljim radovima omogućimo da se predstave čitaocima. Ali, gde? Na blogovima koje vodimo – to se podrazumeva. U ponekom časopisu – još bolje. U štampanom zborniku? Ne, nipošto, jer je opcija koju izdanje na papiru može da ponudi autorima sramotna. Kada pisaca jedne knjige ima puno, a ta knjiga se ne može skupo prodati, pravilo je da autori ne dobiju nikakav autorski honorar. Ponekad se čak od njih traži i da plate za svoje učešće. Tako knjiga više ne bude ostvarenje piščevog rada, već njegove sujete.

Ipak, sudbina se postarala da se ostvari najbolje. Pobednik našeg prvog konkursa u kome smo Tamara i ja žirirale zajedno sa Zoricom Kuburović, bio je pisac iz Rijeke Teo Kos, koji se – baš kako je trebalo – bavi izradom elektronske knjige. Koliko da bude sigurna da smo primili poruku, sudbina se pobrinula i da priča njegove supruge Ane Kos, dizajnerke istih tih knjiga, bude među najboljim radovima sa konkursa i tako uđe u radove odabrane za objavljivanje. Tako je, u izdanju “Metafizike” iz Beograda, nastala prelepa elektronska zbirka “Tragom srpske folklorne fantastike”, koja, što je najvažnije, može da se preuzme besplatno sa internet knjižare SMASHWORDS. Elektronska forma je omogućila da sve bude urađeno bez greške, jer je korekcije moguće izvršiti u svim fazama rada.

Teo nije učestvovao na našem sledećem konkursu u kome smo Tamara, Mario Lovrekovič i ja ocenjivali priče o vilama, ali nam se njegova agencija za izradu elektronske knjige “NINE COMMAS” ponovo pridružila i, zajedno sa Izdavačkom kućom “Metafizika”, priredila i na SMASHWORDS postavila i zbornik drugog konkursa, pod nazivom “Vilinske priče”.

Izbegli smo sve prepreke. Radovi nisu ostali da čame u nekoj arhivi ili na jeftinom papiru malotiražnog izdanja sahranjenog u magacinima nekoliko biblioteka, već im je dat život. U zbirkama nema uobičajenih štamparskih grešaka da kvare užitak čitanja, jer se u elektronskoj knjizi greške lako popravljaju. Knjige su ukrašene ilustracijama u boji, jer u elektronskoj formi izbor ilustracija ne utiče na cenu. I, što je najvažnije, knjiga je besplatna, dostupna svakome – nisu vam potrebni, da biste je preuzeli, ni vreme ni novac. Treba vam samo jedno, a to je – da govorite srpski jezik.

Teo sada priprema moje romane u elektronskoj formi, da bi se prodavali na internet knjižarama Smashwords i Amazon. Za one, koji su kao ja – koji vole da “posrču” novu knjigu ne ustajući iz svoje fotelje i pročitaju je namestivšii veličinu slova po svom ukusu, ma gde se na svetu nalazili. Potrebno je samo jedno – da govore srpski jezik.

 

NAŠA IZDANJA

Kategorije

20. Beogradski festival igre

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .